Kad se činilo da nema spasa, da lopta kao iz katapulta leti u same rašlje, odjednom smo ondje ugledali Žogu, on je već mirno „sjedio u zraku i pred tim rašljama pio kavu“. Tako su Zlatka Škorića, popularnoga Žogu, ilustrirali njegovi nekadašnji suigrači pokušavajući dočarati njegov vratarski profil. Imao je nevjerojatan refleks, a opet je, s druge strane, zračio mirnoćom i ulijevao sigurnost momčadi.

U svojedobnoj Vjesnikovoj anketi, provedenoj povodom 100. obljetnice osnutka kluba, 33 novinara različitih generacija izabrali su Zlatka Škorića najbolji vratarem u Dinamovoj povijesti.
Njegove bravurozne obrane protiv Leeds Uniteda ili protiv Celtica u Glasgowu zadivile su i otočke medije. Uostalom, Celticov je proslavljeni menadžer Jock Stein toliko bio fasciniran maestralnom Škorićevom izvedbom da ga je silno htio dovesti u Glasgow. Prvi je pokušaj propao jer Škorić nije navršio 28 godina, dobnu granicu koja je, sukladno tadašnjim nogometnim pravilima, dozvoljavala igračima nastavak karijere u inozemnom klubu. Škoriću je nedostajala godina dana. Stein je, stoga, na dolasku inzistirao i godinu i pol kasnije, nakon što je Škorić u međuvremenu odslužio i vojni rok.

– Stein je nudio 5.000 funti što je razočaralo mojega zastupnika tvrdeći da je svota premala. Dugo vremena kasnije, kao vratar Stuttgarta, susreo sam Steina u zračnoj luci u Amsterdamu. On je putovao s Celticom, ja sa Stuttgartom. Tada mi kaže: ‘Na onaj ste sastanak došli s pogrešnim ljudima. Zašto? Gledajte, ja sam vam u tom trenutku nudio najveću plaću koju je itko imao u Celticu: 5.000 funti tjedno.’ Pazite, tjedno! A, ovaj moj je valjda mislio mjesečno ili čak godišnje – sa smijehom je prepričao je Škorić.

Ipak, ne žali zbog takvoga raspleta. Nakon Dinama je dio karijere proveo u Stuttgartu i Bayernu, gdje je radio zajedno sa svojim najdražim trenerom, Brankom Zebecom.

Zlatko Škorić rođen je 27. srpnja 1941. godine, dijete je trešnjevačkih livada, a među vratnicama je završio posve – slučajno. Igrao je za zagrebački Elekstrostroj, kasniji Končar, i to u ulozi – napadača. Tadašnji je prvi vratar Štos pretrpio lom ruke, pričuvni je čuvar mreže morao na maturalno putovanje pa je Škorić ponudio pomoć i predložio da navuče rukavice. Elektrostroj je, uz sjajne Žogine reakcije, pobijedio momčad Dinama 2:1.

Nakon te je utakmice postao prvi vratar Elektrostroja, a ubrzo se profilirao kao specijalist za obranu jedanaesteraca. Takve su ga preporuke i lansirale u Dinamo. Bilo mu je 19 godina kad je 1960. došao u Maksimir. U početku drugoj momčadi plavih vježbao pod paskom trenera Ivana Oskara Jazbinšeka, a bio je tek – peti vratar. Tu su još bili Irović, Stojanovića, Majerović i Dugalić.

Prvi je ozbiljniji ispit imao ni manje ni više nego protiv – Barcelone. Trener Milan Antolković već je u 30. minuti izvadio indisponiranoga Mirka Stojanovića, a među vratnice uskočio Škorić. Branio je vrlo dobro, ali ipak nije mogao zaustaviti pogodak slavnoga Sandora Kocsisa nakon efektnoga dvostrukog proigravanja s Evaristom. Stojanović je ubrzo napustio Maksimir, a prvi čuvar mreže postao Gordan Irović. Ipak, neposredno prije početka prvenstva 1962-’63., na turneji po Francuskoj, Irović se ozlijedio. Stoga je na otvaranju sezone, u prvom kolu protiv Partizana u Maksimiru, branio Škorić, Utakmica je završena remije, 3:3, a kritike mladome Dinamovu čuvaru mreže baš i nisu bile blistave. Stoga je već u sljedećem dvoboju, protiv Veleža u Mostaru, dres s brojem jedan odjenuo Irović, ali je pri vodstvu plavih 1:0 osjetio bolove i morao napustiti teren. I opet je uskočio Žoga. Bio je znatno bolji nego protiv Partizana, branio je opasne udarce, ali unatoč tome Velež je do kraja prvoga poluvremena uspio okrenuti rezultat i povesti s 2:1. U drugom je dijelu i Žoga zablistao, nadovezali su se Zambata i Jerković koji su pogocima osigurali pobjedu Dinamu s 3:2… Od toga je trenutka Škorić postao standardan Dinamov vratar, sve do odlaska u vojsku 1967.

Po povratku s vojnoga roka kratko je branio kod trenera Ivice Horvata i, naposljetku, ipak napustio klub. Bilo je to 1969. nakon čega su uslijedile epizode u Avignonu, ljubljanskoj Olimpiji, Stuttgartu, Bayernu, potom ponovno Avignonu pa u NK Zagreb…

– Bio sam registrirani igrač točno 20 godina i 4 dana – u šali je, ali statistički ipak precizno, podsjetio Škorić.

Igračku je karijeru okončao 1975. godine, a potom u Zagrebu završio višu trenersku školu. Vodio je BSK iz Slavonskog Broda pa tri i pol godine bio izbornik reprezentacije Angole. Kasnije se, po povratku Branka Zebeca na mjesto Dinamova trenera, uključio u njegov stožer. Škorić već dulje od 30 godina vrijedno radi s mladim naraštajima, bilo u Dinamovoj školi Hitrec-Kacian, bilo u vlastitoj školi za vratare zajedno s njegovim svojedobnim nasljednikom u Dinamu, Željkom Stinčićem.

Još su u Škorićevim ranim vratarskim danima stručnjaci isticali da ima nevjerojatan instinkt za postavljanje, sjajan refleks, da brani i ono što se čini nemogućim te da je pomalo nevjerojatno što čak bolje brani udarce s četiri, pet metara nego one iz veće daljine.

Podjednako je bio dobar i na crti i u istrčavanjima visoke lopte.

S Dinamom je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967., četiri godine ranije zaigrao i u finalu istoga natjecanja, a pritom osvojio i četiri pokala jugoslavenskog kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao osam nastupa.

Slike